< lipanj, 2010  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

BLOGOVOR 
Kad zatvore vrata, otvore se prozori, preciznije Windows.
Hvala Bogu na blogu!
Zašto Doli - gori...?
Zato jer u životu svi doživimo ono što je Gundulić napisao: "Kolo od sriće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, sad je doli, a tko doli, gori ustaje!"

 Svrati na
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

 22.06.2010., utorak

Korak od sedam milja

Ja sam za osudu zločina, ali protiv odavanja počasti kvislinškim snagama, komentirao je Stipe Mesić posjet predsjednika dr. Ive Josipovića Bleiburgu.
Josipović je prvi hrvatski predsjednik koji je službeno posjetio Bleiburško polje kao simbol najvećeg stradanja Hrvata u našoj četrnaest stoljeća dugoj povijesti. Učinio je ono što javno nije ni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, a još više je nadmašio svoga predšasnika Mesića koji se komemoracijom u Bleiburgu bavio samo u Jasenovcu, odakle je znao slati čudne i čak pokvarene poruke da je osveta jugoslavenskih partizana nad hrvatskim vojnicima i civilima na kraju Drugog svjetskog rata bila legitimna i opravdana.
Zaustavimo se samo još malo nad tim likom koji se vrlo vješto znao transformirati kad mu je i kako je to odgovaralo. Bio je tako Stipe komunista, pa proljećar, pa je početkom devedesetih među osnivačima HDZ-a slovio kao rigidan desničar, da ne kažem i ustaša, pa je prema potrebi među emigrantima zakantao i Juru i Bobana, a ovdje u Hrvatskoj poručivao Srbima da odu iz Lijepe Naše, još prije negoli je započeo Domovinski rat, i usput im poručio da sa sobom na opancima ponesu onoliko blata koliko im se za njih zalijepilo.
I onda je „uskrsnuo“ kao veliki nezavisni demokrata, nakon neuspjelog državnog puča okrenuo se protiv Tuđmana i HDZ-a zahvaljujući kojima je bio sve što je htio: i predsjednik hrvatskog Sabora i Vlade, i zadnji predsjedavajući predsjedništva urušavajuće SFRJ.
Za nagradu za sve rečeno, osobito zbog detuđmanizacije koju je vjerno navještao, konačno je postao i predsjednik Republike Hrvatske, i to u dva mandata, punih deset godina.
A da se Vlasi ne dosjete, eto Mesića ničim izazvana da s pozicije predsjednika u sjeni komentira kako je on za osudu zločina, ali protiv odavanja počasti kvislinškim snagama!? Pitam vrlog pravednika Stipu, što mu trebaju floskule, kad se dobro zna tko je sve i kako stradavao od osvetničke ruke. To su ponajmanje bili pripadnici Crne legije i drugih snaga koje na Bleiburgu nisu položile oružje već su se borili i probili kako su znali na Zapad, u slobodni svijet.
Na Bleiburškom polju su stradavali uglavnom regularni vojnici, domobrani i civili. Oni su, ostavljeni od svojih vođa na čelu s Antom Pavelićem koji je zdimio koliko je dalje mogao, naivno povjerovali jugoslavenskim partizanima i njihovom dogovoru s engleskim saveznicima, da će nakon predaje biti u miru sprovedeni u svoje domove.
I onda su uslijedile beskonačne kolone zvane četverored, i dugi Križni put hrvatskoga naroda koji je nakon završetka rata jedini ostao na vjetrometini, goloruk i nevin, na milost i nemilost druga Tita koji se tih dana hvalio kako je ruka pravde i osvete dostigla mnoge, dok su srpski i crnogorski partizani provodili svoj krvavi pir.
I do dana današnjega nikoga tko bi odgovarao za desetke tisuća pobijenih kojima se ni groba nije znalo, dok nije u ove dane zemlja sama „progovorila“, i iz nebrojenih jama: Jazovka, Tezno, Maceljska šuma, Huda jama... nije istina s mrtvim tjelesima počela izlaziti na vidjelo.
Slažem se s predsjednikom Ivom Josipovićem koji je na Bleiburgu izjavio kako želi da se priča s Drugim svjetskim ratom u Hrvatskoj konačno zaokruži i da se svi prijepori stave tamo gdje im je mjesto – u okvire povijesti i povijesne istine, ali i humanizma i prava svakoga čovjeka na spomen i na vlastiti grob.
Međutim, ako se na krilima nove pravednosti Josipović dokopao Pantovčaka, onda bi se kao vrsni pravnik, krivičar, trebao založiti i za utvrđivanje krivaca za stravične zločine koje su provodili komunistički pobjednici prema onima kojima je većini jedina krivnja bila to što su bili Hrvati katolici.
Jedan od simbola toga stradanja zacijelo je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, jer se nije htio pokoriti želji diktatora Josipa Broza da odvoji Crkvu u Hrvata od Pape i Rima, za što je platio montiranim sudskim procesom i na kraju smrću u kućnom pritvoru u Krašiću.
Ruku na srce, posjet predsjednika Ive Josipovića Bleiburgu, za Hrvatsku je korak od sedam milja na putu prevladavanja podjela koje šesdesetak godina žive u narodu koji se našao na povijesnim bespućima u borbi za slobodu i neovisnost koju sada baštinimo nakon tisuće godina. Na nama je da uredimo svoj dom onako kako sami želimo. Samo da opet ne usrljamo u neke nove magle.

- 16:54 - Komentari (56) - Isprintaj - #

 05.06.2010., subota

Feminemalne konstrukcije

"Dijaspora i fratri krivi su za propast Feminema".
Upravo ovako kočoperi se u tjedniku Globus od 4. lipnja 2010., veliki naslov članka koji obrađuje temu - zašto smo propali na festivalu kiča.
Da ne bude zabune, u podnaslovu su stvari puno jasnije. Tu doslovno stoji: Dok se u hrvatskoj delegaciji čude što djevojke iz Feminema nisu uspjele ući ni u finale Eurosonga u Oslu, premda su na kladionicama izvrsno kotirale, a teoretičari lakih nota govore o ljutoj zakulisnoj borbi između tzv. vikinškog, varšavskog i balkanskog klana, majka hrvatskoga estradnog puta u Europu Ksenija Urličić iznosi neočekivano, ali uvjerljivo objašnjene poraza.
I onda oprema teksta na dnu iste stranice završava crvenim masno otisnutim riječima, koje bi objavljene baš u navodnicima trebale biti sukus svega rečenog:
„Da su svećenici na nedjeljnoj misi podržali našu pjesmu, sad bismo slavili“ (!)
Što je ustvari bivša prva dama Eurosonga u Hrvata, umirovljena čelična lady HTV-a Ksenija Urličić, rekla novinaru Globusa, morali biste sami pročitati i otkriti tajnu zašto je Hrvatska 90-ih godina na tom natjecanju, dok je ona bila šefica delegacije, osvajala visoke pozicije, a u ovom stoljeću – ne ide, pa ne ide.
Umjesto daljnje čitalačke muke, evo Ksenijinih riječi:
„U svakom poslu je važno dobro lobirati, pa ni Eurosonog nije baš nikakva iznimka. Bila sam opasna lobistica. Jako mi je bilo važno animirati dijasporu, pa sam uložila mnogo truda da se sprijateljim s predstavnicima hrvatskih katoličkih misija po Europi. Znate kakvi su naši ljudi u dijaspori – svake nedjelje idu u crkvu i ono što im fratar kaže s oltara, njima je zakon. A ja sam se potrudila da im poslije mise fratar poruči da ne žale tih nekoliko eura i da nazovu i glasaju za Hrvatsku.“
Kad pročitate što zapravo u tekstu stoji, a kako je na kraju naslovljen, onda vam se neminovno nameće pitanje: Tko koga ovdje, ono kako se kaže, u zdrav mozak. Stvari su više nego očite: novinu treba prodati pa i po cijenu plasiranja laži zamotanih u fini celofan, tako da na kraju ispadaju krivi osobito fratri u dijaspori, koji s Feminemka i Eurosongom niti su luk jeli a bome ni mirisali.
Graniči s nestvarnim da bi se netko zbog svega ovoga na kraju nekome ispričao.
A trebali bi, kako novinaru koji je odradio korektan tekst, tako i Kseniji Urličić koja nije ništa izjavila od onoga što se našlo u naslovu i u opremi istoga. Još više bi se trebalo ispričati našim ljudima u dijaspori s kojima se kako nekome ćufne poigravaju od nemila do nedraga počevši od političke trgovine glede glasovanja na izborima, pa sve do televotinga na natjecanju za pjesmu Eurovizije.
Moglo bi se reći da se na dijasporu svi pozivaju kad od nje trebaju nekakve koristi, a da je malo tko gleda u pravom svjetlu, onakvu kakva ona jest, sa svim svojim dobrim i lošim stranama.
Istina je u svemu da uistinu naši ljudi u tuđini, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... pa i u dalekim prekomorskim zemljama, ne bi sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet da s njima stoljećima nisu bili prisutni i hrvatski misionari, u najvećem broju baš fratri, koji su sa svojim narodom dijelili njegovu sudbinu daleko od rodne grude, i sačuvali, manje ili više, generacije Hrvata koje su u daleki svijet krenule iz razno, raznih razloga, osobito trbuhom za kruhom.
Prava je šteta što ovaj primjer nisam imao pri ruci kad sam koncem svibnja, upravo u vrijeme održavanja finala Eurosonga u Oslu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Münchenu održao tribinu s naslovom „Medijska bespuća“. Tu sam prije svega na teoretskoj razini, uz veliku pomoć razmišljanja Nenada Kobasića kojeg prenosi više internetskih portala, pokušao prikazati trenutno stanje u medijima i načine na koje se njima manipulira, u Svijetu kao i u Hrvatskoj, što bi se sve dalo sažeti u jednu jedinu rečenicu: Laž je postala istinom.
Koliko ima istine u tome da su dijaspora i fratri krivi za propast Feminema? Ni zrna. Pa ipak, netko se potrudio uvjeriti javnost da je ova laž – istina. Nažalost, puno njih će na to i nasjesti. I tako se nastavljamo vrtiti u začaranom krugu stvaranja privida kao da su stvari drugačije nego što u stvari jesu.
To je zao usud našeg vremena u kojem i sami sudjelujemo, nekad kao kreatori medijskih bespuća, a nekad kao potrošači svih tih pustih konstrukcija koje često znaju izluditi do iznemoglosti. Čini mi se da na kraju samo Svevišnji može raskinuti okove laži koje nas vežu nevidljivim lancima, no, to neće ići bez našeg sudjelovanja. Svi smo pozvani raskomadati ih tamo gdje je nama moguće.

- 17:56 - Komentari (14) - Isprintaj - #

 16.05.2010., nedjelja

Bleiburška krvava kupelj

Sudjelovao sam ovih dana kao jedan od pet gostiju u jednoj televizijskoj raspravi na temu: Tito – heroj ili zločinac? Meni su tu stvari odavno jasne i to sam otvoreno kazao. Riječ je o jednom od najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, nalazi se na listi desetorice „najvećih“ krvnika koju je prije par godina objavio njemački Bild, u društvu sa Staljinom, Hitlerom i sličnim „velikanima“ odgovornima za mnoštvo pobijenih.
U Titovom slučaju radi se o više stotina tisuća žrtava za koje je osobno odgovoran, a kao najveći grijeh bez sumnje su zločini koji su počinjeni nad hrvatskim narodom na Bleiburgu i Križnim putevima neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, gdje je pod njegovim zapovjedništvom provođen genocid ne samo nad vojnicima, nego i ženama i djecom, kako nama Hrvatima ne bi više nikada palo na pamet stvarati samostalnu državu.
Uostalom, i sam je Tito nakon što je 1971. politički slomio Hrvatsko proljeće, izjavio „kako će prije Sava poteći uzvodno nego li će Hrvati imati državu“. A onda je, vjerojatno ni ne znajući što čini, 1974. godine donio novi Ustav SFRJ koji je nama Hrvatima ipak omogućio da se 1991. oslobodimo iz jugoslavenskih okova, i to ponovo kroz krvavu kupelj boreći se protiv velikosrpske agresije, uz podmetanje klipova istih onih koji su nas i na Bleiburškom polju vratili u ralje srbočetničkih partizana, kao ovce na klanje.
Nema još preciznih povijesnih istraživanja koja bi potvrđivala koliki je broj ubijenih Hrvata u cijelom tom pokolju koji se naziva Bleiburškom tragedijom. Mnogi se povjesničari slažu da broj žrtava nije manji od stotinu tisuća.
Stoga je u televizijskoj emisiji u kojoj sam sudjelovao, gotovo groteskno zvučilo kazivanje jednog ostarjelog partizana koji i dan danas živi u uvjerenju kako je na samom Bleiburgu ubijeno brojem: 16, i slovima: šesnaest ustaša.
Još mi je tužnije djelovalo prisnaživanje jedne psihologinje koja je rečenog gospodina, i komunističke zločine razumjela - nije ih ipak opravdala - a pitala se i tko bi nahranio svu tu silu zarobljenih domobranskih vojnika i civila?! No, od nekoga kome je Tito bio više bijel nego crni lik, a Jugoslavija dovoljno dobar okvir za vjerske i sve druge slobode, teško je bilo što drugo i očekivati.
Nije ni prvi ni zadnji put u povijesti čovječanstva da se neki narodi nađu u situaciji u kojoj je danas i naš hrvatski narod. Opće poznati primjer je onaj židovski, kad ih je Bog po Mojsiju izbavio iz egipatskog sužanjstva i kroz pustinju ih vodio u Obećanu zemlju. Kad se narod susreo s problemima na putu prema slobodi, onda je počeo žaliti za egipatskim loncima, jer su tamo kao robovi bar imali što jesti.
Tako nešto imamo i mi danas u samostalnoj Hrvatskoj. Kad god nastanu problemi, krize, onda se spominje kako se nekada živjelo bolje, dok je bilo Tita i Jugoslavije bilo je i radnih mjesta, i stanova, neki kažu i morala. To što se Juga raspala u krvi, nikome ništa. Ono što je bilo u Bleiburgu bila je opravdana osveta, i partizani su s pravom tamo ubijali ustaše, tako nekako tvrdi bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić.
Njegov nasljednik Ivo Josipović, poput svoga prethodnika izjavljuje kako neće na Bleiburško polje „dok tamo dolaze ljudi u crnom“, kao da nije riječ o najvećem stratištu nad Hrvatima u četrnaest stoljeća dugoj povijesti našeg naroda za koji nitko do sada nije ni okrivljen, a kamoli osuđen na sudu.
Na ovogodišnoj 65. obljetnici Bleiburške tragedije, sisački biskup i predsjednik Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, mons. Vlado Košić, poručio je u homiliji među inim i ovo:
„Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarjevaju. Još nije kasno podignuti ponosno glave i prozvati one koji su zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi.
Kakva je to pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!
Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve.“
Nekad se zapitam koliko ima smisla stalno pisati o istim temama, i hoće li konačno doći dan kad će istina biti rasvjetlena i kad će se prestati izluđivati narod i to od onih koje je isti narod izabrao da budu njegovi predvodnici. Ili su ih izabrali neki drugi, strani centri moći koji preko njih poput Pilata peru ruke i misle da će vječno moći vladati nad malim narodima kao što je naš hrvatski.
Istine radi, i zbog takvih, treba uvijek iznova ponavljati činjenice kako bi možda jednog dana u savjesti progledali, a umjesto svojim riječima, zaključujem s još nekoliko misli iz propovijedi biskupa Košića:
„U slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće pogibije našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko bi tu istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju sućut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i zbog desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana današnjega za većinu nisu to znali i što je najgore, nisu to smjeli znati niti spominjati.
Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu.“

- 00:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

 25.04.2010., nedjelja

Tko nas, bre, zavadi?

Dejana Jovića pamtim tamo iz osamdesetih, u vrijeme dok je bio jedna od „udarnih pesnica“ glasila Saveza socijalističke omladine Hrvatske, zvanog Polet. Među glavnim metama bili su mu tekstovi koje smo kao mladi kršćanski intelektualci objavljivali u listu MI.
Svašta je taj Jović komentirao, stajao na stranu onih koji su nas progonili nakon naših hodočašća i susreta s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu, kad smo po povratku bili maltretirani od UDBE, kad su nam oduzimali putovnice, pritvarali nas i prekršajno osuđivali jer bi javno pjevali vjerske pjesme, konkretno „Glory, Glory Aleluja“, ili one domoljubne od Vice Vukova: „Tu je tvoja zemlja“ i „Bokeljska noć“.
Uvijek smo se iznova čudili kolika je količina mržnje i kakav je to svjetonazor koji su s majčinim mlijekom usisali Dejan Jović, i ne samo on već toliki drugi njemu slični okupljeni pod partijskim poletovskim skutima, koji su nas iz čista mira osuđivali za naše javno svjedočenje vjere, kako na papiru tako i u životu.
Omiljena im je optužba bila proglašavati nas kleronacionalistima i sva je sreća što je koncem osamdesetih došlo do sloma komunističkog bloka i otvaranja vrata demokraciji i u Hrvatskoj, tko zna što bi inače doživjeli po poletovskoj politici etiketiranja neistomišljenika.
I onda je devedesetih rat odredio i njihove sudbine. Sklonile su u to vrijeme Službe svoje ljude negdje na Zapad, ulagalo se u njihovo daljnje školovanje. I nije prošlo puno vremena, vratili su se s puno žara u Hrvatsku kako bi nastavili tamo gdje su nekad stali, uglavnom na jakim medijskim, savjetničkim i sličnim pozicijama.
No, Dejan Jović, politolog s londonskim doktoratom, koji u službenoj biografiji ne navodi ni godinu rođenja, a bome ne i Hrvatsku, već ističe da je rođen u bivšoj Jugoslaviji, čija su istraživanja usredotočena na stabilnost i raspadanje država, teorije tranzicije i politike u jugoistočnoj Europi, Lijepu Našu uglavnom je zaobilazio. Osim što je u svojim intervjuima i blogovima, od 2000. godine pa do naših dana, osobito na beogradskom B92, plasirao teze kojima je Domovinski rat tretirao kao građanski.
„Taj je rat samo jednim dijelom, vjerojatno manjim bio inspiriran nacionalističkom ili bilo kojom drugom ideologijom. Nacionalizam, bilo u obrambenoj ili ekspanzivnoj formi – kao zaštita našeg naroda ili vraćanje našeg teritorija – bio je uglavnom izgovor onima koji su vodili računa o osobnoj financijskoj i statusnoj koristi... To što su razarani Vukovar i Dubrovnik, a ne Kraljevo i Niš, služilo je i služi kao razlog da službena Hrvatska sebe vidi isključivo kao žrtvu, a svoju ulogu u ratu isključivo kao obrambenu“, istaknuo je Jović u studenome 2008. godine.
U zadnje vrijeme još je Dejan objavio kojakakvih bisera. Tako je početkom siječnja 2009. napisao kako je bolje da Hrvatska ne uđe u Europsku uniju prije Srbije, nego da sve zemlje u regiji postignu približno sličan stupanj pripremljenosti pa ih tek onda zajedno primiti.
Radi još dva razloga pričekao bi Dejan Jović s ulaskom Hrvatske u EU: najprije zbog toga što je uvjeren da će s ulaskom u zemlji ojačati konzervativizam, odnosno nacionalizam, a uz to bi, po njegovom mišljenju, kao i u Poljskoj, i u Hrvatskoj odmah došlo do zaustavljanja važnih reformi.
I još nešto brine Jovića, a to je da će Hrvatska, uđe li prva u Europsku uniju, zahtijevati veća prava i bolji status za Hrvate u Bosni i Hercegovini(!)
Nakon svega navedenoga, samo godinu dana kasnije Dejan Jović se obreo na Pantovčaku, u ulozi glavnoga analitičara novoga predsjednika Ive Josipovića. Prema svemu sudeći, taj je konzultant britanske Ekonomske-obavještajne agencije, kako navodi Nino Đula, glavni urednik Globusa, presudno utjecao na formiranje Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini te Srbiji, a njegove su ideje ugrađene i u sporni predsjednikov govor u Parlamentu BiH u Sarajevu, gdje je Josipović izrazio „duboko žaljenje što je hrvatska politika devedesetih doprinijela stradanjima ljudi i podjelama u BiH koje nas i danas muče“.
Josipovićev govor naišao je na odobravanje u Engleskoj i SAD-u, koje „peru ruke“ od odgovornosti što je Milošević u krvi „branio“ Jugoslaviju. Ipak, žestoka reakcija hrvatske premijerke Jadranke Kosor i HDZ-a natjerala je Josipovića na povlačenje, što sa žaljenjem konstatiraju i u britanskom dnevniku The Guardian.
S druge strane, srbijanski predsjednik Boris Tadić licemjerno poručuje kako je Srbija pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnjusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima. Time je zaobišao pojam genocida kad govori o srpskoj Deklaraciji o Srebrenici, gdje su poklali 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Sve svodi na građanski rat, pa i onaj koji se vodio u Hrvatskoj. A da ne govorimo da nema nigdje ni riječi o srpskoj odgovornosti za iniciranje sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
I tako dolazimo do onog poznatog prekodrinskog pitanja: Tko nas, bre, zavadi? Ako Ivo Josipović u suradnji s Dejanom Jovićem ovako nastavi, onda nam se ne piše dobro, a odgovore bi mogli čitati u nekim novim povijesnim udžbenicima koje bi nam rado uredio Boris Tadić.
Nadam se da smo se mi Hrvati ipak naučili pameti nakon tolikih povijesnih bespuća u kojima smo lutali poput gusaka u magli. Ne ponovila se nikad više.
- 23:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #

 04.04.2010., nedjelja

Uzalud vam trud 'krojači'

Pedofilski skandali koji u posljednje vrijeme potresaju Katoličku Crkvu, zbog čega „gospodari kaosa“ udaraju i na samog papu Benedikta XVI., nisu zasada proizveli posljedice koje su „krojači“ novog svjetskog poretka priželjkivali. Dapače, stvari se čini se odvijaju i suprotno od očekivanja onih koji lavinom optužbi i laži žele na leđa Svetoga Oca svaliti krivnju zataškavanja svećeničkih zlostavljanja djece, izvlačeći iz konteksta slučajeve koji su se zbivali dok je Ratzinger još koncem osamdesetih sjedio na stolici münchenskog nadbiskupa, a potom dok je dugi niz godina bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere.
Istina je da je kao dugogodišnji najbliži suradnik pape Ivana Pavla II., kardinal Joseph Ratzinger kao čelni čovjek zacijelo najvažnije vatikanske kongregacije, u Zakonik Kanonskog, odnosno Crkvenog prava, osobno isposlovao unošenje važnih elemenata kao, na primjer, ubrzane procedure oduzimanja svećeničkog statusa seksualnim zlostavljačima djece, ukidanje zastare za takve vrste prekršaja, povišenje dobi za zaštitu djece na osamnaest godina i slične odredbe. Dakle, nema ni govora o tome da je Wojtylin nasljednik na Petrovoj stolici radio išta što bi išlo u prilog zataškavanju pedofilskih skandala.
Žalosno je, prije svega, da su se te stvari događale pod okriljem Katoličke Crkve i da su neki od njenih svećenika činili takve zločine. Osobito je teško danas čitati kroz kakve su torture prolazile žrtve tih skandala u SAD-u, Irskoj i nekim drugim zemljama. Bez sumnje, zlostavljanja koja su počinjena ljaga su ne samo svećenika pojedinaca već i cijele zajednice Crkve i to je grijeh koji u nebo vapije i zahtijeva zadovoljštinu ne samo na razini Kanonskog prava, već i civilni Sudovi u tim slučajevima moraju biti rigorozni i odmjeriti pravedne kazne. I to se u brojnim procesima već i dogodilo.
Međutim, još je više zlonamjerno kad se od pojedinih slučajeva pokušava stvoriti privid kao da je cijela Crkva takva i svi se katolički svećenici, njih gotovo 400 tisuća u svijetu, u više od tri tisuće biskupija, ponašaju devijantno, i svi na čelu s Papom su potencijalni zlostavljači?! A to se upravo dade iščitati između redaka u beskrupuloznim i tendencioznim nastojanjima da se obezglavi stado udaranjem u glavu pastira koji predstavlja Krista na zemlji.
Kako sam na početku istaknuo, ti pokušaji baš ne piju vodu, jer, ako je suditi po onome što se na svetkovinu Uskrsa vidjelo na trgu svetog Petra u Rimu, kad je na pontifikalnu misu na čelu s papom Benediktom XVI. unatoč kiši koja je neprekidno padala, došlo gotovo dvjesto tisuća ljudi, vjernici se ne daju samo tako lako zbuniti lažnim optužbama. Jaku potporu Svetom Ocu na početku misnog slavlja izrazio je dekan kardinalskog zbora, Angelo Sodano, koji je Benedikta usporedio s Kristom koji je stoički podnosio boli i poniženja muke na Veliki petak, te mu izrazio solidarnost cijele Crkve kojoj predsjeda i vodi je mudro i hrabro.
Ova velika kušnja, kako se može nazvati vrijeme kroz koje danas prolazi Crkva napadana sa svih strana, na svoj je način i poticaj da se neke stvari moraju mijenjati glede odgoja svećeničkih kandidata, ali isto tako, s druge strane, jasan znak da Petrova lađa, koja istina pušta na sve strane, kako je prije pet godina u znamenitom Križnom putu kod Coloseuma primjetio Ratzinger kao kardinal, ne smije nikako popustiti pred pritiscima koji se na nju vrše kako bi odustala od svoga nauka, osobito onoga koji se tiče etike i morala.
Kad bi se tu palo, onda bi „gospodarima kaosa“ sve bilo dopušteno, i nikakvih više zapreka ne bi bilo na područjima u kojima se jasno i glasno samo još čuje glas Crkve, osobito Katoličke. To osobito vrijedi u pitanjima prava na život od začeća do smrti, dostojanstva braka muškarca i žene, i drugim temeljnim zakonima usađenima u ljudsku narav a propisana Dekalogom, tojest s Deset Božjih zapovijedi.
Nije lako danas papi Benediktu. No, nije nikada bilo lako stajati na čelu zajednice koju je Krist ustanovio da do konca vremena naviješta evanđelje. Sam Isus je svojim sljedbenicima rekao da će biti progonjeni u svijetu, ali isto tako dodao: Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet.
Nije uvijek lako razumjeti tu iskonsku borbu dobra i zla, ni one koji se svjesno odlučuju služiti knezu ovoga svijeta za koje je Sin Božji kazao kako su lukaviji od sinova svjetla. Ali, zato, svakome dođe na naplatu prema njegovim djelima. Već na ovome svijetu, a da ne govorimo nakon uskrsnuća, u životu u vječnosti.

- 23:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

 21.03.2010., nedjelja

Apokalipsa po Nostradamusu

Poplave, potresi i suše, vulkani, ludi vođe, nuklearno naoružanje. Sve su to recepti koji bi u bilo kojem scenariju mogli biti opasni po preživljavanje čovječanstva, a upravo je o tome pisao i poznati prorok Nostradamus, navodi se u tekstu na internet portalu net.hr. Na temelju primjenjivanja suvremenih algoritama u knjizi „Nostradamusov kod“ objavljen je smak svijeta koji bi se trebao odigrati između 2007. i 2012. godine.
Autori knjige identificirali su „ludog vođu“ s Bliskog istoka kao Osamu Bin Ladena, koji bi se trebao domoći nuklearnog oružja i njime napasti Europu. (Zna li itko što se u stvari zbiva s nuklearnim pokusima u Iranu?!) Jedna od tih bombi trebala bi završiti i u Sredozemnom moru i zatrovati sav život. Ostatak nuklearnog arsenala trebao bi biti iskorišten za napad na Rim, stari cilj islamista.
No, problemi ne prestaju s ludim vođom, koji će samo poslužiti kao uvertira za dolazak Antikrista. Antikrist bi trebao iskoristiti djelovanje ludog vođe za preuzimanje kontrole nad svijetom. U igri je i „crni papa“, u kojem mnogi vide američkog predsjednika Baracka Obamu. Nakon smrti crnog pape, koja će doći uskoro, u isto vrijeme u kojemu se u „Nostradamusovom kodu“ predviđa gospodarski krah SAD-a, vlast bi trebao preuzeti Antikrist, koji će iskoristiti nastalu situaciju da bi zavladao Azijom i Bliskim istokom, a to je početak Trećeg svjetskog rata i kraja svijeta.
Cijelo razdoblje trebala bi popratiti serija prirodnih katastrofa, posebno poplava i potresa, koji će od SAD-a napraviti nešto kao zemlju Trećeg svijeta. Iako, uloga Obame i nije sasvim jasna. S jedne strane ga se smatra tragičnim crnim papom, a s druge strane postoji uvjerenje da je upravo on Antikrist.
O Trećem svjetskom ratu, koji bi trebao započeti baš 2010. godine, nakon sukoba u Hindustanu i pokušaja atentata na četiri državnika, govorila je i poznata bugarska proročica, Vangelia Gušterova, poznatija kao Baba Vanga, iscjeliteljica i vidovnjakinja, koja je za svog života prorekla brojne katastrofe, među kojima su i početak Drugog svjetskog rata, potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk te napad na Svjetski trgovački centar (WTC).
Proročanstva su tradicionalno nejasna, ali imaju dovoljno poveznica s današnjim vremenom da neki misle kako stojimo na samom početku Otkrivenja, tvrdi net.hr.
Sve navedeno, treba uzeti s ozbiljnom rezervom, jer vjernici znaju da je sudbina svijeta u Božjim rukama. Knjiga Otkrivenja ili Apokalipsa, posljednja u Bibliji, viđenje je svetog Ivana apostola koji je piše na otoku Patmosu i zaključuje izvještajem o tisućugodišnjem Kristovom kraljevstvu i konačnom pobjedom i sudom nad Sotonom.
To je knjiga puna simbolike koju mnogi tumače na različite načine. Po nekim bibličarima, svako vrijeme ima svoju Apokalipsu. Ipak, svi se slažu kako Ivan Vidjelac poručuje svojim povijesnim čitateljima i kasnijim vjernicima da će nepobjedivi Babilon pasti, a religija koja mu služi bit će zgažena tijekom povijesti koju vodi Bog.
Sjetio sam se ovim povodom i svoga prvoga novinskog teksta kojega sam objavio davne 1984. godine u listu MI, u broju 2(20). Naslov članka bio je „A što ako do toga dođe?“ Prenosim ga gotovo u cijelosti.
Ovim svojim mislima i razmišljanjima o događajima u svijetu općenito, o stanju ljudskog duha u gotovo svim područjima čovjekovog djelovanja, od rada do umjetnosti ili sporta, naprimjer, ne bih želio nikoga uznemirivati, a isto tako niti nametnuti svoje objašnjenje ili preporuke.
Staro je kršćansko pravilo naših dobrih benediktinaca: Ora et labora – Moli i radi. Isto tako kaže i narodna poslovica: Radi kao da ćeš sto godina živjeti, a moli kao da ćeš sutra umrijeti. Nijedan kršćanin neće odbaciti nikada ova pravila, ljubeći svoj križ koji milošću Božjom nosi kroz život. To dosljedno provođenje kršćanskih načela poglavito je aktualno danas u ovim teškim vremenima. Zašto teškim vremenima?
Živimo u vremenu kada je čovjek proniknuo u srž mnogih prirodno-znanstvenih, tehničkih i inih sadržaja. Toliko je čovjek ušao u područja različitih djelovanja, da je njegov razum otkrio gotovo sve zakone, i u svemu je postavljen kao upravitelj svega.
Ušao je razum, ali čovječji, a razum Stvoritelja, Velikoga Boga, uopće se ne spominje u mnogim ljudskim istraživanjima. Čovjek je zanemario Boga u svomu životu. Odbacio ga je kao nepotrebnog. O duhovnom životu uopće se ne razmišlja. Takva dekadencija duha navlastito je nazočna u umjetnosti. Dovoljno je obići malo moderne izložbe u bilo kojoj galeriji. Ili poslušati novija glazbena djela. To više nije smiješno. Dapače, žalosno. Tako je eto napredak znanosti i tehnike na posredan način uništio stvaralački duh u ljudima.
Najžalosniji napredak industrije ostvaruje se u mnogobrojnim dostignućima najnovijeg arsenala oružja. Tu nema više ni govora o konvencionalnom oružju, već o raketama, atomskim, nuklearnim bombama. Novac se troši na oružje koje će uništiti svijet, a već ubija veliki dio stanovništva, i to onih gladnih dok se goleme svote novca čak sve više i više troše u vojne svrhe. A gladnih je ljudi također sve više. Isto tako sve više je onih koji su progonjeni radi pravde, ili zbog ideja koje se ne slažu s idejama vođa ovog svijeta. Njih tješe Kristove riječi: „Blaženi progonjeni radi pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko“.
I tako iz dana u dan. Duhovna i moralna kriza rastu. Mnoge ljude to nažalost ne zabrinjava. Njih zabrinjava samo ekonomska kriza. No i ona je tu. Nazočna je sa svim svojim posljedicama. I kako je nevoljni čovjek odlučio da olakša svoje tegobno stanje? Evo njegovih zahtjeva: „Dajte nam zabave, i to lude zabave i bez granica. Srušite nam moralne granice, to su kršćanske predrasude“.
A zaboravljaju doba velikih ekonomskih kriza tridesetih godina. Zaboravljaju da je to također bilo vrijeme ludih zabava i provoda. A samo nekoliko godina kasnije započeo je najkrvaviji rat u ljudskoj povijesti.
Mnogi ljudi danas ne shvaćaju ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze. Uopće ne razmišljaju ozbiljno o mogućnosti izbijanja trećeg svjetskog rata. A što ako do toga dođe?
Rekao sam na početku da ne bih htio nikoga uznemiriti, niti uplašiti ovim razmišljanjem. (Ono je ipak uglavnom subjektivno.) Kršćanin se ne treba bojati ničega, dok moli i radi. A da naša nada bude postojanija, da ostanemo i dalje vjerni Bogu, a ne pokvarenom svijetu, imamo veliku pomoćnicu, Mariju.
K' njoj se utecimo i pobjedit ćemo ovaj svijet, pobijedit ćemo Sotonu. Jer sve ono što nam na iskrivljeni način pruža svijet, to su đavolske zamke. No, žena obučena u sunce, petom će mu zgaziti glavu. Stoga se pouzdajemo još više u Mariju, Majku Crkve, koja neka čuva svijet od teških nevolja.
I da se vratim u današnje vrijeme, čini mi se kao da je jučer bilo kad sam prije četvrt stoljeća pisao navedene retke. Ako zanemarimo formu, odnosno stil članka, nije se mnogo toga promijenilo u svijetu oko nas. Takav je barem moj doživljaj. Opet smo u ekonomskoj krizi, kao prije 25 godina, manje, više isti ili slični ljudi kroje sudbinu čovječanstva.
Mi Hrvati smo jedan krvavi rat, devedesetih, već preživili, a hoće li se opet negdje u svijetu opasno zaratiti, poput Bliskog Istoka, Afganistana, Iraka, da spomenem samo najopasnija žarišta sukoba, to samo nebo zna.
Unatoč svemu, zadnju riječ u povijesti svijeta ima jedini Bog, onaj koji je sve stvorio i održava na životu. Nikakvi Nostradamusi ni slični vidovnjaci ne mogu ni na koji način svojim proročanstvima utjecati na sudbinu čovječanstva.
Ostaje ipak činjenica, da je Apokalipsa otvorena knjiga, i da mi zapravo ne znamo što se i koliko od Ivanova viđenja u stvari dogodilo, a što se tek ima zbiti. Najvažnije je od svega biti u miru s Bogom i s ljudima, pa neka se ruše carstva i svijetovi, onome tko vjeruje, nada se i ljubi, sve se na kraju okreće na dobro.
Umjesto zaključka, navodim razmišljanje Hansa Jonasa, objavljeno u katalogu izložbe „Veliko da životu – ljudsko dostojanstvo i bioetički izazovi“, koja se do konca ožujka održava u HAZU – palača Milesi u Splitu, u okviru međunarodne manifestacije Dani kršćanske kulture, u organizaciji Verbuma.
„Apokaliptički potencijal tehnike - njezina sposobnost da dovede u opasnost opstanak ljudskoga roda ili da našteti njegovoj genetičkoj cjelovitosti... - postavlja metafizičko pitanje s kojim se etika nikada prije nije susrela, tojest mora li i zašto postojati čovještvo, zašto bi se čovjek morao sačuvati takvim kakvim ga je evolucija načinila, zašto bi se moralo poštivati njegovo genetsko naslijeđe, zašto bi uopće trebao postojati život?“
Vrijeme je da se naša civilizacija ozbiljno upita oko odgovora na rečeno pitanje.
- 14:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

 07.03.2010., nedjelja

Pobačaj ubija Europu

Prema izvještaju „Pobačaj u Europi i Španjolskoj“, koje je Španjolski zavod za obiteljsku politiku početkom ožujka predstavio u Bruxellesu, s 2.863.649 izvršenih i zabilježenih pobačaja u 2008. godini u Europi, pobačaj je glavni uzrok smrtnosti na Starome kontinentu.
U izvješću je istaknuto da bi se demografski pad u 27 država Europske unije sveo na ništicu ako bi se omogućilo da se rode sva začeta djeca. Samo je u dvije države Europske unije zabranjen pobačaj, u Irskoj i na Malti. U četrnaest država dopušten je u određenim okolnostima, a u jedanaest država je slobodan.
Svake godine u 27 država Europske unije izvrši se više od milijun i 200 tisuća pobačaja. Što je kao da se u razdoblju od tri godine pobiju svi stanovnici Milana, Praga ili Münchena, istaknuto je na predstavljanju a prenosi Radio Vatikan.
Engleska, Francuska, Rumunjska i Italija u posljednjih su petnaest godina na prvom mjestu po broju pobačaja. Najveći porast pobačaja u posljednjih deset godina zabilježen je u Španjolskoj i to 115 posto.
U zemljama Europske unije svaka peta trudnoća završava pobačajem, a svaki sedmi prekid trudnoće odnosi se na djevojke do dvadeset godina. Pobačaj je glavni uzročnik smrtnosti: ispred raka, srčanog udara i prometnih nesreća.
U Europskoj uniji ima oko šest i pol milijuna osoba iznad 65 godina više negoli li osoba do 14 godina. Uzimajući u obzir i države izvan Europske unije, svake se godine u Europi izvrši i zabilježi oko 2 milijuna i 863 tisuće pobačaja, više negoli Rim ima stanovnika.
Navedene brojke više su nego strašne, no još je strašnija činjenica što ni ovakva crna statistika očito neće probuditi savjesti ljudi, osobito onih koji donose zakone. I dalje će se vrli novi čovjek, „oslobođen“ bilo kakve moralne i religijske stege, ponašati kao da je u njegovim rukama i život i smrt. A Bog, to je samo neki dobar sjedi starac s bradom, tamo daleko na nebu.
Međutim, Bog je u ljudsko srce utisnuo, što je davno i filozof Kant konstatirao, moralni zakon, koji svakoga od nas upozorava na to što je dobro a što je zlo. Poslao je svoga sina Isusa Krista, koji je za otkupljenje čovjeka dao svoj život i ustanovio Crkvu da nastavlja evanđeosku misiju na zemlji.
S navedenim izvješćem o „Pobačaju u Europi i Španjolskoj“ može se povezati i vijest koju je objavio BBC, kako su Britanci predali peticiju Vladi u kojoj se protive dolasku pape Benedikta XVI. u službeni posjet Engleskoj i Škotskoj.
Premijer Gordon Brown je početkom prošle godine pozvao Papu u posjetu Birminghamu gdje je planirana svečanost povodom beatifikacije kardinala Johna Newmana. Time je izazvao reakciju Nacionalnog sekularnog društva koje je započelo skupljati potpise protivnika iskorištavanja novca poreznih obveznika na dolazak Pape.
„Mi, potpisnici peticije molimo premijera da zamoli Katoličku crkvu da plati posjet Pape Velikoj Britaniji i tako olakša državni budžet za 20 milijuna funti. Prihvaćamo pravo Pape da posjeti svoje sljedbenike u Velikoj Britaniji ali smatramo da je ispravnije uložiti javni novac u škole, bolnice i socijalne službe čiji će prihodi biti znatno smanjeni“, stoji u peticiji sa za sada 28 tisuća potpisa.
Osim financiranja posjeta, novinar Robert Pigott koji već duže vrijeme prati religijske teme, s predstavnicima Katoličke crkve radi na poboljšanju slanja poruke vjernicima, ali i javnosti koja strepi od otvaranja kontroverznih pitanja homoseksualnih prava, pobačaja, kontracepcije, istraživanja matičnih stanica i mnogih drugih
„Posjet predstavlja veliku priliku ali i opasnost“, rekao je Pigott za BBC.
Detalji o putu još se očekuju, a dužnosnici iz Vatikana potvrđuju da će najvjerojatnije posjet biti zakazan za rujan.
Iako se u današnje globalizirano vrijeme u kojem prije svega mediji oblikuju ponašanje i kriterije za vrednovanje istoga, Papin glas u prilog života u skladu s tisućljetnim Kristovim i Crkvenim naukom pokušava marginalizirati, nije lako kad nam netko uzburka ustajalu savjest.
Koliko god se trudili živjeti kao da Bog ne postoji, kao da je sve dozvoljeno, i kao da je čovjek jedino mjerilo svega živoga, prije ili kasnije svatko će se od nas suočiti s unutarnjim glasom koji nam progovara u dubini duše, i nitko neće moći pobjeći od odgovornosti ukoliko ne poštujemo ljudski život od naravnog začeća do prirodne smrti.
Ne može ova današnja zapadna civilizacija očekivati kako će biti blagoslovljena dok se istovremeno godišnje gotovo tri milijuna nerođene djece pobaci samo u Europi. Vapijući je to grijeh protiv najnevinijih i protiv samoga Boga koji je Stvoritelj svakoga čovjeka i koji želi da svako ljudsko biće na zemlji ostvari sreću i konačno spasenje na koncu vremena.
Temeljno je opredjeljenje na nama samima, a po savjesti svima će nam biti suđeno. I koliko se budemo više kajali, opraštali i ljubili, u toliko nam je bliže blažena vječnost. Tamo su svoje mjesto zacijelo već našli milijuni nerođenih koji su zaslužili nebo iako zemlje nisu ni vidjeli.
- 21:21 - Komentari (18) - Isprintaj - #

 24.02.2010., srijeda

Zvona za masone

Početkom godine publicist Mladen Lojkić objavio je knjigu u vlastitoj nakladi, „Masoni protiv Hrvatske“. U njoj rasčlanjuje uzroke i posljedice zbog kojih naša zemlja nakon oslobođenja u Domovinskom ratu biva zatočena u okrutnom dužničkom ropstvu.
Autor tvrdi kako su na svjetskoj pozornici kapitala koncentrirani najbogatiji, koje danas vodi treća generacija potomaka masonstva, okupljenih u Trilateralnoj komisiji te poput hobotnice djeluju kroz Bildeberg grupu, nadzorni Komitet 300 i podstrukture Rotary klubovi, Lions klubovi, Helsinški odbor i Otvoreno društvo, koji svoje krakove neprestano drže u Hrvatskoj.
Lojkić smatra, a kroz poglavlja knjige „Masoni protiv Hrvatske“ to i dokazuje, da su vladari svijeta i novog svjetskog poretka imali znatan utjecaj na političko-zemljopisno rastrojavanje Lijepe naše, te sudjelovali u iskorijenjivanju hrvatskog naroda zbog njegova katoličanstva i stoljetnih veza sa Svetom Stolicom.
Novi svjetski poredak stvara novog amoralnog čovjeka, jer sve svodi na hedonizam i religiju zlatnog teleta. Uz napomenu da se ne može služiti dvojici gospodara, Bogu i knezu ovoga svijeta, Lojkić navodi podatak da se formalni nastavak organizacije masona u Hrvatskoj potvrdio u lipnju 1995. godine na osnivačkoj skupštini Velike lože starih i novoprihvaćenih slobodnih zidara. Već koncem iste godine otkrili su u Zagrebu spomenik u obliku mramorne piramide.
Sve ovo o Lojkićevoj knjizi piše katolički publicist i analitičar Damir Borovčak, te dodaje da je od onih koji su bitno utjecali na noviju hrvatsku povijest, kao prvi među jednakima George Soros, još i danas kontrolor glavnine hrvatskog medijskog prostora.
Zaključno Borovčak ističe kako je slobodno zidarstvo kroz novi svjetski poredak, misionar novog liberalnog društva lišenog Krista i Crkve. U Americi je sve počelo odgojem i prisilom, na način da se uklanjaju kršćanska načela iz škola, to se širi i po Europi, a svjedoci smo da je zahtjev za uklanjanje križeva stigao i u Hrvatsku.
Na kraju postavlja pitanje: Jesu li hrvatski vodeći političari samo lakomisleni ili su prodane duše?
Odgovoriti može svatko za sebe, ali za vašu informaciju, ako niste znali, Stipe Mesić je prije par godina postao rotarijanac, to isto je odavno Mladen Bajić koji je izgleda doživotni državni odvjetnik.
Jeste li se ikada zapitali kako su taj Bajić i Mesić učinili sve da se u Haag privedu i procesiraju hrvatski generali, junaci Domovinskog rata, a s druge strane nisu ni prstom makli glede osude partizanskih zločina poslije Drugog svjetskog rata, na Bleiburgu i Križnom putu, kad su stradale tisuće i tisuće nevinih Hrvata.
Iz istih redova stižu i mnoga udarna novinarska pera, poput Zlatoustog Pijetla koji zna i piše o svemu, pa i o tome kako zvona s nekih splitskih crkava preglasno zvone i smetaju onima koji ne vjeruju(!)
No, ne smetaju crkvena zvona, stvarno ili simbolično, samo našim domaćim masonima. Čitam tako, ovih dana, da masoni žele otvoriti ured u Bruxellesu kako bi lobirali protiv sve većeg utjecaja religijskih organizacija u institucijama Europske unije, najavio je bivši Veliki majstor lože „Grand Orient de France“ Jean-Michel Quillardet, a javlja euobserver.com.
- Masonski bi redovi trebali prakticirati politiku u pozitivnom smislu tog pojma kako bi usprkos svojim podjelama mogli zastupati sekularizam i izraziti neslaganje s pojedinim odlukama europske administracije - izjavio je Quillardet za belgijski dnevnik Le Soir.
Dodao je kako su europske masonske lože podijeljene oko ovog pitanja. Naime, neke se boje kako će otvaranjem ureda u glavnom gradu EU privući pozornost na sebe. No, Quillardet drži kako bi praktični razlozi trebali prevladati nad podjelama.
- Jednog ćemo dana biti u mogućnosti osnovati opću masonsku delegaciju. Na političkoj je razini to moguće, no na financijskoj manje jer imamo beskonačno manje novaca od crkava - objasnio je bivši Veliki majstor.
Prva zadaća briselskog ureda bila bi promocija ideje Prosvjetljenja koja se sastoji od stanovišta da su, kako kaže Quillardet, Europljani prvenstveno građani Europe prije nego židovi, tamnoputi, ljudi iz Magreba, homoseksualci, heteroseksualci...
Quillardet otkriva kako je njegova loža već pokušavala ujediniti sve europske lože. Godine 2007. organizirala je paneuropski kongres slobodnih zidara u Strasbourgu, a 2008. i 2009. isti se skup održao u Grčkoj, odnosno Turskoj. Ove godine europski se masoni okupljaju u Portugalu.
Prije dvije godine i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso po prvi se puta susreo s delegacijom masona.
- Rekli smo mu da osim svojih kršćanskih korijena, Europa počiva na grčkoj i rimskoj filozofiji, renesansnom humanizmu i Prosvjetljenju - kazao je Quillardet i dodao da je iste godine Barroso uputio pismo masonskom kongresu u Ateni kojeg ovaj bivši Veliki majstor smatra svojevrsnim „priznanjem masona“.
I iako ta utjecajna tajanstvena organizacija pomalo izlazi na svjetlo javnosti, još uvijek skriva, kao zmija noge, svoje obrede, inicijaciju i posljedice koje u dušama pojedinaca a i u široj konstelaciji novog svjetskog poretka proizvode njihove ideje i u biti okultna praksa. Premda toga vjerojatno nisu ni svjesni, oni ustvari propagiraju religiju Antikrista.
O svemu ovome možete se uvjeriti čitajući i Verbumovu knjigu „Masonstvo bez maske“, u kojem bivši mason John Salza razotkriva tajne slobodnoga zidarstva.
I dok se Salza, nekadašnji visokopozicionirani američki mason, milošću Božjom izvukao iz kandža toga tajnog društva, dotle kod nas traju pripreme za primanje novih članova u Veliku ložu Hrvatske. Među njima je i petnaest Dalmatinaca koji bi 2012., nakon tri godine „školovanja“ o pravilima slobodnog zidarstva, simbolici i obredima, trebali biti inicirani u ložu.
Sve su odreda intelektualci, vrhunski liječnici, glazbenici, glumci, a spominju se i novinari, zastupnici u Saboru... Što ih tamo vuče, možda ni sami pojma nemaju. Preostaje nam samo moliti za njih: Gospodine, oprosti im, jer ne znaju što čine.


- 22:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 12.02.2010., petak

'Sranje' na Pantovčaku

Dosta mi je tih sranja. Doslovno tim riječima Stipe Mesić nekidan je naprasno prekinuo intervju koji je s njim vodila novinarka RTL-a za emisiju „Intervju tjedna“. Iako se o tome službeno šuti, vijest je procurila i moglo ju se pročitati ne samo na portalima nego i u tiskanim izdanjima hrvatskih medija.
Kako mu se bliži odlazak s Pantovčaka, tako su mu i živci sve tanji. Je li to zbog činjenice da mu je već puna kapa svega, ili možda suočen s neminovnošću silaska među običan puk unaprijed osjeća nelagodu zbog gubitka privilegija u kojima je cijelo desetljeće uživao laprdajući što ga volja.
Uskoro je i on bez imuniteta, i nikad se ne zna tko se sve spreman obračunavati s - kako on sam za sebe kaže - doživotnim bivšim predsjednikom.
Nije jasno zašto je Mesić ljutito reagirao, budući da su mu pitanja na kojima je inzistirala novinarka RTL-a više puta postavljana, kao npr. pitanje o stanu Jadranke Kosor koju je nekoć optuživao da ga je nelegalno stekla, a sad to više ne spominje, ili pak zašto je zvao direktora Podravke Zdravka Šestaka i pomagao direktoru SMS-a Srđanu Mladiniću, a obojica su, kako je poznato, radi sumnji u poslovne malverzacije, već duže vrijeme u Remetincu.
Na novinarkin upit podržava li Mladena Bajića u još jednom mandatu glavnog državnog odvjetnika jer ga ovaj „nečim drži u šaci“, Mesić je rekao da je to pitanje „glupo“ te se ustao i otišao iz knjižnice predsjedničkog ureda na Pantovčaku, gdje najčešće razgovara s novinarima. Kad ga je novinarka pozvala da ne prekida razgovor, ljutito je odbrusio: „Dosta mi je tih sranja“.
Predsjednik u odlasku svakako je zanimljiv sugovornik. Svatko bi htio s njime napraviti završnu rekapitulaciju dugog desetogodišnjeg mandata predsjednika Republike Hrvatske, gdje god se okrenete imate nekakav razgovor s Mesićem.
On se navikao uglavnom da mu se ide niz dlaku, a kad mu netko postavi provokativno pitanje ili mu se argumentirano suprostavi, onda se gospodin uvrijedi i vrijeđa. I osobno sam to iskusio.
Časnu predsjedničku službu, inače je obilježio prije svega pričanjima viceva. Tako je prije deset godina započeo gnjusnim vicem o mrtvom predsjedniku Tuđmanu.
Sad na odlasku za Franju Tuđmana rekao je da on nije stvorio hrvatsku državu, nego da bi ona bila stvorena u to vrijeme bez obzira na to tko je bio na njenom čelu. Ovakvo, da oprostite „sranje“, može izreći samo Stipe Mesić.
I baš je u pravo vrijeme HRT započeo s emitiranjem dokumentarne serije „Predsjednik Franjo Tuđman – Stvaranje hrvatske države“, koja je snimana u svim važnijim metropolama Europe i SAD-a.
O ulozi i značenju prvoga hrvatskog predsjednika govore brojni domaći i strani sugovornici, i sami svjedoci burnih vremena, koji priznaju neizmjerne Tuđmanove zasluge u procesima oslobađanja iz jugoslavenskih okova i stvaranju hrvatske države u krvavom ratu koji nam je nametnut.
U to vrijeme Mesić se bavio pučem protiv Tuđmana i legalno izabrane hrvatske vlasti. Sve što je u životu napravio može se svesti na svjedočenje protiv Hrvatske u Haagu zašto je i nagrađen od krojača novog svjetskog poretka mjestom na Pantovčaku.
Povijest će, kao i uvijek, svoje reći i o njemu kao i o svakom drugom sudioniku. Što se mene tiče, nije ni sjena prvoga hrvatskoga predsjednika kojeg ni mrtvog ne može smisliti.
- 23:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 03.02.2010., srijeda

Mala zemlja za veliku korupciju

Iznenadili su me razmjeri korupcije u Hrvatskoj. Izjavila je to neki dan hrvatska premijerka Jadranka Kosor, gostujući u Dnevniku plus HTV-a, odgovarajući na pitanje novinara kako komentira korupcijske afere koje se iz dana u dan gomilaju u Lijepoj našoj.
Moglo bi se reći da od vremena stvaranja samostalne države, kad je započela pretvorba i privatizacija društvene imovine, datira i krilatica kako je Hrvatska mala zemlja za veliki lopovluk. Dotadašnji socijalistički direktori, po paroli snađi se druže, u prvom su valu najviše profitirali, no o tome se malo i rijetko piše.
Nastavljeno je ratnim profiterstvom. Dok su jedni hrabro stali na braniku domovine, drugi su u pozadini ugrabili što su mogli više. Uslijedila je famozna tajkunizacija s kraja dvadesetog stoljeća, kad je plasirana ideja o 200 bogatih hrvatskih obitelji.
Još uvijek nisu raspleteni svi čvorovi znamenitih ortačkih ugovora iz Afere Grupo a već smo uletjeli u novo vrijeme gdje se stranačke koalicije trse oko podjele kolača na vlasti, osobito glede upravljanja javnim poduzećima.
I to bi potrajalo još tko zna dokad da nam država, zahvaljujući krizi i recesiji, nije došla do ruba propasti. Pa kad se uvidjelo da je vrag odnio šalu, a kapo Ivo prvi napustio brod koji tone, onda se brže bolje počelo kopati po ladicama arhiva u Državnom odvjetništvu, gdje su predmeti skupljali prašinu, i sad bi moralno stanje nacije mogli dijagnosticirati ovako: boluje od kronične korupcije.
No, nismo svi krivi za sadašnju situaciju. Dapače, veliki broj Hrvata pošteno se odnosi prema svome poslu, državi plaća poreze, podmiruje dospjele račune... Većina običnih, malih ljudi, nikada nije bila ni blizu političke ili neke druge interesne pozicije kako bi se okoristila nekakvim položajem, ili zloupotrebila moć koja proizlazi iz pobjede na izborima, ili na temelju rodijačkih i inih veza.
Stoga su vrlo paušalno zazvučale premijerkine riječi kad je istom prigodom rekla da korupcija nema toliko veze s tim što su ljudi pripadnici neke stranke, nego zato što nemaju morala. Nažalost, činjenice ju demantiraju, jer oni koji su danas iza brave uglavnom su stranački ljudi, a ni ona u politici nije od jučer.
Umjesto zaključka, navodim zanimljiv tekst koji je 1975. godine napisao Bruno Bušić, u kojem je najavio da će Hrvatska biti slobodna kad padne Berlinski zid: „No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?!"



- 23:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #